srijeda, 21. studenoga 2012.

Pusti me da te zaboravim

Ej, ćao. Želim ti kažem par stvari. Jako si me povrijedio, i mislila sam da će se sve promijeniti, da ćeš biti bolji, da će se sve srediti. Nadala sam se, pred spavanje sam molila Boga da sutra budemo zajedno. A svako jutro mi je ubijalo tu nadu, ali ja sam nastavila idalje da se nadam, nisam htjela odustati. Prolazili su dani, nismo se čuli. Gledao si druge, druge su ti bile bitnije, poslije svih onih  priča da sam samo ja u tvojoj glavi, da sam samo ja bitna.
Nisam očekivala to od tebe, stvarno. Možda to tako treba. Nisam željela nijednog poslije tebe, svi su oni lijepi, svi su oni dobri, ali ja sam željela tebe. Svi su znali za tebe, za nas. Kada god su me pitali što je s nama, samo bih spustila glavu i borila se sa sobom da ne zaplačem. Eh, koliko je samo suza palo pred cijelim gradom, ali nije me sramota. Možda sam kasno shvatila da nisi vrijedan tih suza. Govorili su mi svi da te ne čekam, da se nećeš vratiti, ali ih nisam slušala, govorila sam im kako znam da ćeš se vratiti i da će biti kao prije. Sada, kada je prošlo neko vrijeme, shvatila sam neke stvari. Shvatila sam da ti više nije stalo, da me ne voliš više, da si sve zaboravio za jedan dan, da sam ti postala nebitna. Teško sam se pomirila s tim, ali život čovjeka navikne na sve, pa tako i mene. Ne želim govoriti loše o tebi, niti ću ikada. Možda se sve dogodilo prebrzo, možda bez razmišljanja ali vrijeme ne možemo vratiti. Poslije svega, ne mrzim te. Ne mogu to, poslije tolike ljubavi ne može mržnja da se stvori. Ali ću jednog dana postati ravnodušna prema tebi i tako će biti najbolje. Ne želim ti loše, nikada ti nisam ni željela. Uvijek sam činila sve da tebi bude dobro. Možda je sve bilo uzalud. Znam, proćiće ih još mnogo kroz naše živote. I za kraj, želim ti sve najbolje, ako me se ikada sjetiš, ne zovi me, pusti me da te zaboravim !!!

Nema komentara:

Objavi komentar

Arhiva bloga