Sjećam se, bila je zima i padao je prvi snijeg. Šetali smo parkom i odjednom je istrgnula svoju ruku iz moje rekavši da ovako dalje ne možemo. Stajao sam tamo nepomičan kao ledena skulptura gledajući kako odlazi. Ni riječ nisam rekao. Gledao sam tragove u snijegu koji ostaju iza njezinih koraka. Gledao sam ih tako i govorio si: 'Čovječe, učini nešto. Reci bilo što.' Ali, ni riječ nije ispala iz mojih usta.

Nakon par minuta nestala je u magli zimske večeri, a sve što je od nje ostalo su bile one malene stope u snijegu. 'Bravo, glupane, izgubio si ju.'-pomislio sam u sebi. Cijelu noć nisam mogao zaspati i konačno se odlučih poslati joj poruku. ''Trebamo razgovarati. Sutra navečer budi na istom mjestu.'' I došla je. Stajala je upravo na onom mjestu s kojeg sam ju prethodno veče gledao kako odlazi, a ja nekoliko koraka ispred nje. ''Oprosti.''-izustio sam ovaj put tako samouvjereno i glasno da su grane drveća zatreperile i s njih je počeo padati onaj nakupljeni snijeg. Tada je potrčala k meni po istim onim stopama koje su ostale u snijegu još od sinoć. A to je upravo bilo ono što sam i želio. Ovaj put sam bio na pravom mjestu i gledao sam je ne kako odlazi, nego kako dolazi. O, Bože, koliko sam ju samo poželio za ta 24 sata. I dandanas me prođe jeza kad pomislim da sam ju tu večer mogao zauvijek izgubiti. Nikad si ne bih mogao oprostiti da me svi tragovi u snijegu podsjećaju na to veče i na njezine stope koje odlaze od mene.

Nisam romantična ne

Neko me upitao da li sam romantična. Rekoh da nisam, jer jedino znam izreći klišeje pa ću radije šutjeti. Cvijeće, zvijezde, svijeće...i to mi je nekako sranje. Ja bih voljela na put bez odredišta i cilja, sa sprženim putnim pjesmama i spavanjem u mjestima sa smješnim imenima. Da nas budi sunce u zoru, na nekoj planini, dolini ili moru. Da ti napravim kino u gradu gdje ga nema, da nazovem par prij

atelja i uzmem platno, projektor, odijelo, film i kokice. Da imaš privatnu projekciju, gdje god ti se bude htjelo. Da me ugledaš pod prozorom kad misliš da me više nema, kako mirno sjedim i satima te čekam. Da smo jači od vjetra, kiše, sunca i snijega. Da znaš da imam svaki dijelić našeg svijeta, kamenčić, kartu, papir čokoladu..da su mi pomagači ljestve, kanapi, štule i daske pa ne postoji način da ne dođem do tebe. Da te iznenađuju ludosti, a ne upakirani pokloni, a kad te i ukrasni papir dočeka, to neće biti obična kupovina. Nego stvar koja te potpuno obuzima, ona potajna i skrivena želja. I sve to bez planiranja, bez razmišljanja, samo spontanost..koju pokrećeš ti. Nisam romantična, ne.

Kad upoznaš nekog posebnog, znat ćeš?

Kad upoznaš nekog posebnog, znat ćeš. Tvoje srce će kucati brže i smijat ćeš se bez razloga.

Ljubavi

Hiljadu tuđih ljubavi biće kao ova, ali ova nikad više.

Znas moralo je

Znas, moralo je jednom prestati ...Nisam mogla to vise podnjeti ...Nadala sam se da ces se vremenom promjeniti, da ces mi pruziti bar malo paznje, mada sam zasluzila mnogo vise ....ali nazalost, ni poslije toliko vremena, ti se nisi promjenio ...Ostao si isti onaj, kome je uvijek bilo sve vaznije od mene ...Koji nikad nije imao ni trunku vremena samo za mene ...I budala bi skontala da ti nije ni najmanje. Stalo do mene ...I opet nisi dovoljno hrabar da kazes da je KRAJ! Zato cu ja da stavim tacku, na sve ovo ...i nemozes reci da se nisam trudila, da nam uspije, jesam i ti to znas ...ali tebi nije stalo...A da znas ...sve smo mogli,  bas sve smo mogli mi, samo da si htio ti ...

Zaboravila sam te

Znaš, zaboravila sam te. Jesam, uspjela sam. Ne trzam se više na svaki zvuk telefona u nadi da si ti. Ni ne prolazim onim našim starim mjestom. To mjesto i sve uspomene ostavljam za sobom. I vjerujem da je tako najbolje jer ti si sve to već davno uradio, zaboravio mene i sve naše, a sada je na mene red i da ja to učinim.

Vidio sam je?

Vidio sam je danas u zagrljaju nekog nepoznatog muškarca, smijala se, bila je sretna. Zaboravila me, a ja sam se nekako nadao, da će me ta mala zauvijek čekati. Čekati me dok ja proživim život, dok poljubim sve cure u gradu, pozatvaram sve kafane, dočekam jutra sa društvom. Mislio sam da sam mlad da se vežem za nekoga i da ću imati dovoljno vremena i za nju, nekada, kasnije. A eto ona me čekala i

nadala se i u suzama utapala svoju bol, dok jednoga dana nije prestala i zauvijek otišla. Sada je ima on, ima njezino srce, ima sve ono što je ona nudila meni, a ja nisam htio uzeti. Upitala me kako sam. Rekao sam joj da sam dobro, da sam sretan. O, koliko je samo snage trebalo da izreknem tu laž. Povjerovala je, a kad bi samo mogla naslutiti koliko skupo plaćam svoju grešku, kako me samo vino može uspavati, kako se budim svako jutro sa nemirom, kako je sanjam i kako je trebam. Bila je jedina koja me iskreno voljela i jedina je koju sam ja iskreno volio i volim, samo vrijeme mi ne ide baš na ruku, kasno sam to shvatio, prekasno. Zavidim njezinom muškarcu, al' nek' mi je sretna, zaslužuje to, preživjet ću ja nekako, gledajući je krišom, valjda.