Dotakla bih te
kao nekad.
Da znam samo
kojim putem
snovima lutaš
tražeći ljubav,
našla bih te,
dotakla bih te,
kao tada...
Da samo mogu da doletim,
uzalud pruzam
uvela krila
ovo nebo
ne razumije sreću.
Dotakla bih te
kao želja;
znam da me želiš
i da me pratiš
nekim mislima
kad nikog nema
da te utješim.
U tom trenu
na nekom drugom
kraju čežnje
ja sam sama.
A dotakla bih te
kao san,
da smirim ti uzdah,
da začaram ti usne
i umirim te rukama
tražeći samo
da me čvrsto stegneš,
da mi samo kažeš
da sve prošlo je.
Dotakla bih te
kao miris
kad ideš poljem,
kad u njemu nađeš
neki mali svijet.
I onda
kad sve nestane,
još uvijek osjećaš
miris poljskog cvijeća,
još uvijek si tamo
još uvijek me pratiš...
Dotakla sam te
svojim riječima
al nije to sve,
ne, nije još kraj,
još uvijek čekam te...